Kaj buš doma sedel, idemo na Prisojnik!

Kao i obično, rani start prema Kranjskoj Gori i Vršiću. Sunce još nije provirilo preko vrhova, a mi već na brijeg, neispavani, ali s jasnim ciljem . Prisojnik. Auto parkiran kod Erjavčeve koče, ruksaci na leđa, kacige spremne, a plan – najprije prema Ajdovskoj deklici, pa onda u stijenu.

Početak puta je lagan, taman da se noge i mozak dogovore da stvarno hodaju. U zraku miris smole i borovine, a oko nas onaj jutarnji mir koji samo planina zna ponuditi – barem dok ne počneš disati kao usisavač. Ubrzo se staza počne penjati, stijene zamjenjuju travu, a ispred nas se otvara pogled prema liticama i onome što nas čeka – Kopiščarjeva pot.

Put do Okna je točno ono kaj planinari i vole i proklinju u isto vrijeme – sajle, klinovi, vertikale, sve po propisu. Gužve nije bilo, prava sreća u ovo vrijeme! Penjemo se svojim ritmom, bez čekanja, bez nervoze – samo mi, stijena i onaj uzdah koji se izgubi negdje u vjetru, kak da ga je planina progutala.

A onda – Okno. Kad staneš ispred njega, sve stane. Taj ogromni kameni prozor koji reže planinu kao da ga je netko izbušio iz čiste znatiželje, ostavlja bez daha. Pogled van otkriva svijet iz sasvim druge perspektive – kao da si zavirio kroz prozor u nebo. I taman kad pomisliš da si blizu vrha, shvatiš suprotno, uspon tek počinje.

Greben koji slijedi nakon Okna tjera te da paziš na svaki korak. Sajle su sve rjeđe, a stijena i padine sve bliže. Ovdje nema mjesta brzini ni neoprezu – svaki kamen ima svoje mišljenje o gravitaciji. Kak i obično – vrh je, naravno, uvijek treći po redu! To nam je već postala standardna zaj………, taman da se podsjetimo da, ma koliko mislili da smo blizu, planina uvek ima još jedan „mali“ uspon u rukavu.

Kad se konačno dođe na vrh, sve se isplati. Pogledi su toliko veličanstveni da i najumornije noge odjednom zaborave na težinu. Triglav, Razor, Mangart, Jalovec – ekipa na kupu. Na vrhu par ljudi, dovoljno da se razmijene pozdravi i pokoja šala. Vrijeme za gablec – sendvič, komad čokolade, možda nešto drugo… Par fotki, naravno, jer inače kao da nisi bio.

Vjetar se pojačava, oblaci se počinju povlačiti niz greben, i jasno je – vrijeme je za spust. Odlučujemo se vratiti preko Slovenske poti do Vršiča, jer iako je duža, lakše klizi pod nogama nego ferata. Spust ide brže, ali noge već lagano protestiraju. I onda, kao nagrada, Poštarski dom sa Prisojnikom u pozadini. Tamo, već polako dehidrirani i prašnjavi, sjedamo i naručujemo ono što se u planini ne zove piće, nego zaslužena nagrada – hladna pivica.

Prisojnik nije samo još jedan vrh s liste. To je uspon koji te natjera da dišeš, da paziš, da se smiješ i da, na kraju, kad sjedneš s pivom u ruci, znaš da si nešto stvarno napravio. I da ćeš, naravno, opet doći. Jer planine su kao stari prijatelji – uvijek te izmore, ali nikad te ne razočaraju.