Uspon na Großglockner preko Stüdlgrata – zadnji vlak prije zime

Plan je bio jednostavan: ako vrijeme dopusti, penjemo se na Großglockner. Ako ne dopusti, barem ćemo se dobro najesti, popiti pivo i vratiti doma s izgovorom da nismo htjeli riskirati. Na kraju je vrijeme reklo „može“, a mi smo rekli „idemo dok traje“.

Put prema planini

Vožnja kroz Austriju protekla je glatko. Ceste su besprijekorne, krajolik uređen kao u razglednici, a svaka livada izgleda kao da ju netko šiša škaricama. Čak i krave djeluju urednije od većine nas nakon godišnjeg odmora.

U Lienzu smo stali na ručak u restoranu Adria Grill. Ekipa u restoranu odmah je prepoznala odakle smo, a razgovor se brzo pretvorio u veselo druženje. Hrana je bila odlična, pivo hladno, a atmosfera domaća – taman da nas uspava prije polaska. Ipak, disciplina je prevladala pa smo ubrzo krenuli dalje prema početnoj točki uspona.

Do parkirališta kod Neues Lucknerhausa (1 918 m) stiže se panoramskom cestom Kalser Glocknerstraße – onom vrstom ceste koja tjera svakog suputnika da svakih par minuta kaže: “Stani, ovo moram slikati!” Krivine se nižu, pogledi se šire, a planina polako pokazuje zube.

Parking je bio besprijekoran, s pristojnim cijenama i čistim sanitarnim čvorom, što je u planinama ravno čudu. U blizini je i Lucknerhaus – zgodno mjesto za popiti kavu, protegnuti noge i zadnji put provjeriti treba li ti stvarno ona dodatna jakna (odgovor je uvijek: da, treba).

Nakon kratke pripreme ruksaka i standardnog rituala “jesmo sve uzeli?”, krenuli smo put gore. Prvi koraci uvijek su najteži, ne zato što je uspon strm, nego zato što tijelo još ne zna što ga čeka.

Od Lucknerhütte do Stüdlhütte

Prva stanica bila je Lucknerhütte na 2 241 metar nadmorske visine. Kretali smo se laganim tempom, uživajući u pogledu i svježem zraku. Vrijeme je bilo stabilno, a oblaci visoko, što je ulijevalo sigurnost. Na horizontu se već vidio naš cilj – oštri greben Stüdlgrata koji vodi prema najvišem vrhu Austrije, Großglockneru (3 798 m). Sam pogled na njega bio je dovoljan da probudi uzbuđenje i malo zdravog respekta.

Dolazak do Stüdlhütte u kasnim popodnevnim satima donio je osjećaj olakšanja. Skidanje ruksaka, suhi planinarski humor i zasluženo pivo bili su savršeni završetak dana. Večer je prošla u kratkim pričama, planiranju rute i provjeri prognoze koja nije ulijevala puno povjerenja. Ipak, nada da ćemo uhvatiti prozor dobrog vremena bila je dovoljno jaka da svi rano legnemo i pokušamo odmoriti.

Rani polazak i hladan početak

Probudili smo se rano. Vani je bilo ledeno, nebo bez zvijezda, a zrak oštar kao nož. Krenuli smo po mraku, svjetla naših čeonih lampi osvjetljavala su ledenjak koji je škripao pod nogama. Tišina je bila potpuna, osim zvuka dereza koje grizu led.

Zima je doslovno grizla, ali znali smo da će sunce uskoro ublažiti hladnoću. Uz lagani ledeni vjetar i prve zrake svjetla polako smo napredovali prema ulazu u stijenu. Tu je uslijedio kratki trenutak orijentacijskog lutanja – svi gledaju u istom smjeru, nitko nije siguran, ali netko ipak pogodi pravi smjer.

Greben Stüdlgrata

Greben Stüdlgrata traži ozbiljnost, koncentraciju i dobru pripremu. Kombinacija stijene i zraka koji nestaje pod nogama stvara onaj savršeni osjećaj alpinističkog adrenalina. Pogledi su spektakularni, a stijena suha i zahvalna za penjanje.

Većina naveza imala je vodiče i kretala se brzo, kao da penju na štopericu. Mi smo držali svoj tempo, dovoljno siguran, ali i dovoljno brz jer je prognoza najavljivala pogoršanje. U jednom trenutku visina se počela osjećati – disanje je postalo kraće, ali osmijeh nije nestajao. Nakon posljednjih poteza po stijeni i nekoliko pažljivih koraka po uskom grebenu, stigli smo na vrh Großglocknera (3 798 m).

Tamo nas je dočekala tišina, pogled koji se ne zaboravlja i osjećaj potpune sreće. Fotografije, nekoliko dubokih udaha i kratki odmor bili su sve što smo trebali.

Spust i utrka s vremenom

Spust smo odradili klasičnom rutom preko Kleinglocknera. Vrijeme je bilo dobro, a pogledi veličanstveni – sve dok nismo počeli gubiti visinu i približavati se ledenjaku. Sunce je još grijalo stijenu, oblaci su se lijeno skupljali u daljini i sve je izgledalo kao idila koja neće završiti. Naravno, znali smo da će se to promijeniti.

Nekoliko stotina metara niže, oblaci su se počeli spuštati brže nego što smo očekivali. Vrh se uskoro izgubio u sivilu, a mi smo shvatili da smo pogodili pravi trenutak.

Dolazak do Erzherzog-Johann-Hütte na 3 454 metra poslužio je kao kratki predah prije dugog spusta. Ispod nas naslućivala se kiša, a prognoza je bila sve manje naklonjena. Preostalo je samo strpljivo spuštanje, korak po korak, s koljenima koja su sve glasnije negodovala.

Nakon gotovo 2 000 metara visinske razlike konačno smo stigli do parkirališta. U trenutku kada smo sjeli u automobil, počele su prve kapi kiše. Do kuće nas je pratila gusta kiša kroz cijelu Austriju i Sloveniju, kao da nas planina pozdravlja na svoj način.

Sljedećeg jutra Großglockner je bio pod svježim slojem prvog snijega te sezone. Stigli smo doslovno zadnjim vlakom ljeta.

Großglockner preko Stüdlgrata

Uspon na Großglockner preko Stüdlgrata nije samo penjanje, nego iskustvo koje spaja sve ono zbog čega volimo planine: dobru ekipu, znoj, smijeh, hladnoću, malo straha i puno zadovoljstva.

Austrija nas je opet impresionirala svojom urednošću, planina nas je testirala, a mi smo prošli ispit. Zadovoljni, umorni i sretni, vratili smo se doma s osjećajem da smo bili točno tamo gdje trebamo biti.

Ako planirate isti uspon, ne čekajte predugo. Vrijeme se gore mijenja brže nego što možete reći „pivo“, a kad dođe snijeg – priča se mijenja. Mi smo stigli na vrijeme, a planina nam je to i priznala.