Treća Benđika na Ravnoj gori – planirali manje, dobili više

I tako je iza nas i treća Benđika na Ravnoj gori. Kad smo je ove godine planirali, iskreno smo računali na nešto manje društvo – užu ekipu, roštilj i vatru. Ali Benđika očito ima svoju glavu. Odaziv nas je još jednom ugodno iznenadio, pa je kod planinarske kuće Pusti duh bilo živo od kasnog prijepodneva pa sve do idućeg jutra.

Bez satnice, svatko kako mu paše

Benđika nikad nije imala strogi raspored i to je jedna od stvari koje kod nje najviše volimo. Nitko nije gledao na sat niti čekao službeni početak. Netko je stigao s djecom, netko s pesekom, netko sam, a netko s cijelim društvom – svatko onda kad mu je odgovaralo, i ostao koliko mu je srce htjelo.

Roštilj je zamirisao već oko 11 sati. Kako je stizalo sve više ljudi, stol se punio, klupe su se popunjavale, a ekipa se miješala sama od sebe.

Stari znanci i nova lica

Neki su bili na sve tri Benđike i dobro znaju kako to ide – sjednu, uzmu nešto s roštilja i kao da nikad nisu ni otišli. Drugima je ovo bio prvi put, a nadamo se, nikako ne i zadnji.

S nekima se nismo vidjeli cijelu godinu. Ali jedan dan na planini dovoljan je da se nadoknadi sve propušteno: tko je gdje bio, što se popelo, što nije i što se u međuvremenu promijenilo.

Posebno nas veseli što je ove godine bilo i dosta klinaca. Benđika je tako pokazala da je jednako dobro mjesto i za cijele obitelji.

Usponi koji su bili i oni koji tek dolaze

Kad se planinari nađu za istim stolom, razgovor prije ili kasnije završi na vrhovima. Prepričavali su se prošli usponi – oni uspješni, ali i oni koji su ostali „za drugi put”, uz obavezno „dogodine sigurno”.

Između priča dogovoreno je i nekoliko novih uspona. Ideja ne manjka – sad ih samo treba popeti.

Zalazak sunca, vatra i noć u domu

Kako se dan bližio kraju, razgovori su na trenutak utišali dok smo gledali zalazak sunca nad Ravnom gorom. Čim je sunce zašlo, zahladilo je, pa smo se preselili oko logorske vatre. Uz njezin žar priče su se nastavile do kasno u noć.

Neki su ostali i prespavati u domu, među njima i dvije mlade dame sa svojim tatom. Stigli su kad je već padao mrak – taman na vrijeme za vatru, a onda i za spavanje u domu. Starija tek ide u prvi razred. Za Benđiku, očito, nikad nije prerano.

Ujutro nas je u domu čekao doručak uz kavu i čaj – onaj spori, planinarski, kad se nikome nikamo ne žuri. Tek smo se tada, pomalo nevoljko, zaputili kući.

I za kraj

Sudeći po onome što smo čuli od vas, bio je to još jedan lijep dan na planini. Tri godine zaredom pokazale su koliko nam ovo druženje znači.

Veliko hvala svima koji su bili s nama – i onima koji dolaze od prve Benđike i onima koji su nas tek upoznali. Bez vas Benđika ne bi bila ono što jest.

Hoće li dogodine biti i četvrte Benđike, za sada ne znamo. Ali ako bude – znate gdje nas naći.

Hvala svima na fotkama i Ivanu Galiću kaj si je dal truda za video.