Großer Hafner – kad 15 minuta traje sat vremena

Nakon Karavanki, autocesta nas vodi do Gmünda, a zatim ulazimo u bajkovitu dolinu Maltatal. Cesta prema gore izgleda kao da ju je netko gradio nakon tri piva i partije šaha – spiralni tuneli, uski prolazi i pokoji semafor. Na vrhu brana visoka preko i pogled koji tjera da zaboraviš koliko te koštala cestarina.

Parkiramo i krećemo prema Kattowitzer Hütte. Plan je jasan: gore za dva i pol sata, ali kad si „na knap“, svaki kamen postaje filozofsko pitanje. Staza prvo ide lagano, kroz klekovinu i blato, pa onda naglo odluči da želi biti stijena.

Na tabli piše: “Dom – 15 min.” Super, mislimo svi. Pola sata kasnije još smo na strmoj padini širokoj pola metra i shvaćamo da Austrijanci očito mjere vrijeme u nekoj drugoj dimenziji.

Vrijeme idealno za planinu – svježe, vjetrovito i sunčano. Bez odmora, bez spavanja, samo kratki gutljaj kave iz termosice i – gas prema vrhu Großer Hafnera.

Na vrhu – križ, hladan vjetar i pogledi koji poništavaju svaki umor. S jedne strane ledenjaci i masivi Ankogel i Hochalmspitze, s druge tri “zlatna” jezera koja stvarno zaslužuju to ime.

Nakon kratke pauze i fotke “da se zna da smo bili”, slijedio je jednako dugačak, ali lakši povratak. Kad smo se vratili do auta, osjećaj je bio isti kao nakon dobre avanture: noge umorne, lice spaljeno od sunca, a glava puna slika koje se ne mogu prenijeti.

Silazak? Gotovo jednako dug.

Sve u jednom danu. Bez spavanja, bez izgovora. Samo dobra ekipa, čista planina i onaj osjećaj da si napravio nešto vrijedno – makar te sutra bole koljena.