Ankogel – jedan dan iznad 3000 metara

Ankogel nije samo još jedan vrh na popisu. Sa svojih 3252 metra jedan je od najviših vrhova Ankogel grupe u Visokim Turama. Viši od njega su samo Hochalmspitze (3360 m) i Großetendk (3317 m). Zahvaljujući žičari koja nas dovodi iznad 2600 metara, Ankogel je postao vrlo popularan cilj planinara, ali nemojte da vas tih nekoliko stotina metara do vrha prevari. Planina uvijek ima zadnju riječ.

Na parking smo stigli rano. Mjesta je bilo dovoljno, gužve još nije bilo, a žičara nije ni počela s radom. Idealno vrijeme za laganu pripremu, doručak i hvatanje ritma prije uspona.

Prvom žičarom krenuli smo prema gore i vrlo brzo se našli na oko 2600 metara nadmorske visine. Plan je bio jednostavan – popeti Ankogel u jednom danu i vratiti se kući. Na papiru zvuči jednostavno: „ma samo 600 metara gore”. Ali planina ne čita naše planove i voli povremeno podsjetiti da se svaki metar ipak treba zaraditi.

Krenuli smo lagano prema vrhu. U početku ugodno, staza lijepa, pogledi sve bolji… a onda, kako smo se približavali završnom usponu, stiže i planinski pozdrav – jak vjetar. Onaj koji vam ne treba ništa objašnjavati, samo vam pokaže da ste iznad 3000 metara i da možda ipak nije vrijeme za kratke rukave i glumljenje ljetovanja.

Zanimljivo, sam završni dio prema vrhu bio je gotovo bez vjetra. Na toj strani planine sunce je radilo svoje pa je osjećaj bio potpuno drugačiji. Čak je bilo i vruće. Naravno, planina je pronašla način da nas podsjeti gdje smo – sunce grije, ali čim izađete na vjetar, odmah znate da niste na plaži.

Snijega je na ovoj visini bilo iznenađujuće malo. Za 3252 metra očekivali smo ga puno više, ali prošli smo tek jedno kraće snježište. Ipak, ono što nije bilo u snijegu, nadoknadili su pogledi.

Na vrhu, kod križa, slijedilo je ono zbog čega se sve ovo i radi. Pogled na središnje Visoke Ture bio je fantastičan. Vidjeli su se Hochalmspitze, Säuleck, a prema zapadu i veliki Großglockner, najviši vrh Austrije.

Na vrhu smo se zadržali gotovo sat vremena. Bez žurbe, bez gledanja na sat, samo uživanje. Malo fotografiranja, malo divljenja pogledu i ono neizbježno pitanje: „Sad moramo dolje? ”

Nakon gotovo sat vremena uživanja na vrhu, bilo je vrijeme za povratak. Spust je tehnički bio kraći, ali nakon cijelog dana hodanja svaki se kamenčić nekako činilo kao da je dobio dodatnih nekoliko centimetara. Išli smo istim putem kojim smo se penjali, samo što sada svaki zavoj nekako traje duže nego što ga pamtimo.

Za kraj smo svratili do Hannoverhausa, modernog planinarskog doma koji se nalazi na 2565 metara nadmorske visine, nedaleko od gornje postaje žičare. Nakon cijelog dana na nogama, terasa doma bila je idealno mjesto za kratki odmor. Malo sjedenja, malo odmora za noge i pogled prema okolnim vrhovima.

Nakon pauze i punjenja baterija krenuli smo prema žičari. Iako se udaljenost nije činila velikom, nakon uspona na Ankogel noge su ipak imale svoje mišljenje. Put koji smo ujutro prošli bez puno razmišljanja sada je išao malo sporijim tempom, uz povremeno pitanje: „Kaj je ova žičara stvarno bila tak daleko?”

Ali bez obzira na umor, do žičare smo stigli zadovoljni. Još jedan pogled prema planinama, zadnje fotografije i spuštanje prema dolini.

Žičarom smo se spustili natrag do parkinga, a najbolji završetak dana bio je hladni gorski potok pokraj parkinga. Noge unutra, malo hlađenja, malo smijeha i brzo se zaboravi onih zadnjih nekoliko stotina metara spusta.

Nakon toga slijedilo je presvlačenje, ulazak u kombi i povratak prema Hrvatskoj.

Iako smo krenuli rano, dan se poprilično razvukao. Ali upravo takvi dani ostaju u sjećanju – oni u kojima se ne gleda samo vrh koji ste popeli, nego i put do njega, ekipa, smijeh, vjetar koji vas dobro propuše i one male situacije koje kasnije postanu najbolje priče.

Hvala svima koji su bili dio ovog uspona. Nadam se da vam je bilo jednako zabavno kao i meni.

Do neke nove planine.