Zima, ferata i tradicija – Ravna gora na staru godinu

Zadnji uspon u staroj godini, već četvrtu godinu zaredom, vodio nas je na Ravnu goru. Tradicija koju ne preskačemo. Samo što ove godine planina nije bila blaga kao prethodnih. Nije bilo sunca, suhog tla i laganog koraka. Dočekala nas je prava zima.

Na parkingu kod šumarije – deset ispod nule. Snijeg pod nogama škripi, dah se pretvara u paru, a tišina jutra govori da smo među rijetkima koji su odlučili ovako ispratiti godinu. Standardna ekipa, ista ona koja zna da se za ovakve dane ne traže izgovori, nego tople rukavice i malo volje više nego inače.

Put prema Filićevom domu bio je sporiji nego inače, ali siguran. Snijeg i led tražili su pažnju u svakom koraku. U domu kratki predah, ruksaci ostaju unutra, a mi nastavljamo dalje – prema ferati. U snijegu nema nikakvog traga. Logično. Tko normalan ide na feratu usred zime?

Ali planina zna nagraditi one koji dođu s poštovanjem. Na stijeni nas je dočekalo sunce. Toplo, tiho, gotovo nestvarno. Snijeg je već odavno nestao sa stijene, a ferata je nudila onaj poznati osjećaj fokusa, pokreta i potpune prisutnosti. Tradicionalni uspon bio je riješen, a stara godina ispraćena onako kako najbolje znamo – visoko, mirno i iskreno.

Povratak u dom bio je povratak toplini. Razgovori, smijeh, planovi za nove uspone i nove vrhove koji čekaju u sljedećoj godini. Umor u nogama, ali ona dobra vrsta umora, ona koja ostaje kad napraviš nešto što ima smisla.

Stara godina je ostala dolje, pod snijegom. Mi smo je ostavili na Ravnoj gori. Sad možemo mirno dočekati novu.