Od Anića kuka do Manite peći: planinarenje, penjanje i špiljska avantura u Paklenici
U sklopu nastavka projekta “Zajedno u planine”, ovoga smo puta posjetili jedan od najljepših i najstarijih nacionalnih parkova u Hrvatskoj, Nacionalni park Paklenica. Za većinu sudionika ovo je bio prvi susret s ovim impresivnim krškim krajolikom, što je cijelom izletu dalo dodatnu dozu uzbuđenja i znatiželje.
Nacionalni park Paklenica proglašen je nacionalnim parkom još 1949. godine, čime spada među najstarija zaštićena područja u Hrvatskoj. Smješten na južnim obroncima Velebita, park je poznat po spektakularnim kanjonima Velike i Male Paklenice koji se duboko usijecaju u vapnenačke stijene. Osim što oduševljava krajolikom, Paklenica je i jedno od najvažnijih penjačkih odredišta u Europi, s brojnim smjerovima za sve razine iskustva. Bogatstvo biljnih i životinjskih vrsta, šume crnog bora i bukve te brojni speleološki objekti čine ga pravom prirodnom učionicom na otvorenom.
Rani početak i – prvi izazov dana
Kao i svaki pravi planinarski dan, i ovaj je započeo rano. U Lepoglavi smo se okupili još u jutarnjim satima, spremni za avanturu koja nas čeka podno Velebita. Nakon dolaska na ulaz u park, dočekalo nas je ugodno iznenađenje – krafne i sokovi koje je osigurala Zajednica sportskih udruga Grada Lepoglave. Kratki predah uz okrjepu bio je savršen uvod u dan ispunjen kretanjem, učenjem i druženjem.
No, dok su jedni još razmišljali o drugoj krafni, druga je ekipa već imala ozbiljne planove. Odmah na početku jedna se grupa odvojila i krenula prema Anića kuk – najpoznatijoj stijeni Paklenice i jednom od simbola hrvatskog alpinizma i sportskog penjanja.
Anića kuk se uzdiže preko 350 metara iznad kanjona i djeluje gotovo nestvarno kad stojiš ispod njega. Do njega vode i zahtjevnije planinarske staze, a naša ekipa je brzo shvatila da „kratko i lagano“ u Paklenici ima malo drukčiju definiciju. Bilo je vruće, bilo je naporno, bilo je “još malo pa smo gore?” trenutaka – ali uz upornost, timski duh i dobru volju, uspon je uspješno savladan. I da, voda je bila zlata vrijedna.
Uz potok prema podzemnom svijetu
Ostatak ekipe krenuo je mirnijim tempom, lagano uz potok kroz hlad kanjona prema našem prvom odredištu – Manita peć.
Manita peć jedna je od najpoznatijih špilja u Hrvatskoj, smještena na oko 570 metara nadmorske visine. Uređena je za posjetitelje još 1937. godine i predstavlja pravi mali podzemni svijet u kamenu. Unutrašnjost je bogata stalaktitima, stalagmitima i stupovima koji stvaraju prizore koji izgledaju gotovo nestvarno.
Temperatura u špilji ostaje oko 9 °C tijekom cijele godine, što je nakon hodanja kroz sunčani kanjon došlo kao savršeno osvježenje.
Razdvajanje puteva – planinari i penjači
Nakon razgledavanja i kratkog odmora, vratili smo se istom stazom prema dolje, gdje se grupa u jednom trenutku ponovno podijelila.
Jedni su nastavili prema Lugarnica, gdje su se odmorili. Djeca su, očekivano, najviše uživala u potoku – jer sve što treba jednom djetetu u prirodi su kamen, voda i malo mašte.
Druga grupa zaputila se prema stijenama i isprobala penjanje na tri lakša smjera. Bilo je straha, smijeha, “ja ne idem prvi!” trenutaka, ali i puno ponosa kada se dođe do vrha. Za mnoge je to bio prvi susret s pravom stijenom ali sigurno ne i posljednji.
Ponovno okupljanje i vrući heroji Anića kuka
Sve grupe ponovno su se susrele kod podzemnog grada. Ekipa s Anića kuk stigla je umorna, crvena od sunca i s osmijehom koji govori više od riječi. Bilo je vruće, bilo je teško, ali uspjeli su – i to je ono što se pamti.
Završetak uz more i zalazak sunca
Za kraj dana stigli smo na more. Voda je bila malo hladnija pa kupanja nije bilo, ali to nije spriječilo najhrabrije da barem smoče noge i osvježe se nakon cijelog dana.
Zalazak sunca bio je poseban trenutak – tišina, boje koje se prelijevaju po nebu i osjećaj da je dan bio baš onakav kakav treba biti.
Povratak uz nezaobilazno stajanje
Na povratku smo stali u Vukova Gorica i svratili u McDonald’s Vukova Gorica. Kratki predah, nešto toplo za pojesti i posljednji komentari dana prije završne vožnje.
U Lepoglavu smo stigli oko ponoći – umorni, ali ispunjeni.
I ono najvažnije
Ovaj izlet nije samo hodanje, penjanje ili špilja. To su djeca, njihova znatiželja, njihova hrabrost i njihovi prvi ozbiljni susreti s planinom.
Veliko hvala svim odraslima koji su pomagali, pazili, vodili, motivirali i bili tu kada je trebalo – bez njih ovakav dan ne bi bio moguć.
A djeci, svaka čast. Pokazali su volju, energiju i karakter.
I na kraju, ako je barem jedno dijete nakon ovoga izleta u budućnosti zavoljelo planine, šumu, stijene ili jednostavno boravak u prirodi – onda se sve isplatilo.
Sve rane krafne, umorni koraci, znoj na Anića kuku, smijeh uz potok, prsti u hladnom moru i kasni povratak kući imaju smisla upravo u toj jednoj mogućnosti: da se nekome u glavi zapali iskra koja će ga kasnije vući van, na stazu, na stijenu ili na vrh.
Jer priroda ne traži puno. Samo priliku da nekoga dotakne.


