Planina, pod i sreća: putovanje na Sauleck

Ako itko misli da je planinarenje plemenita, spokojna aktivnost puna mira, ptica i zen trenutaka – očito nikad nije putovao iz Hrvatske prema Austriji petkom popodne.
Naš put prema Saulecku, onom brdu koje se smije iz daljine dok te polako lomi, počeo je klasično: s entuzijazmom, planovima i potpuno nerealnim očekivanjima o vremenu dolaska.

Karavanke i „genijalna“ odluka

Sve je krenulo idilično, dok nismo stigli do granice i vidjeli kolonu pred Karavankama – dugačku, nepomičnu i beskrajnu. Toliko duga da smo imali vremena preispitati sve životne odluke, uključujući i ovu da idemo na planinu umjesto na more. Nakon kratkog vijećanja i nekoliko psovki, odlučili smo skrenuti prije tunela i „malo zaobilazno“.

Naravno, ta riječ „zaobilazno“ u našem slučaju značila je koji dodatni sat vožnje.

Dolazak po mraku i sreća u nesreći

Kad smo napokon stigli do planinarskog doma, mrak je već polako preuzimao stvar, ali dom – srećom – još nije bio zatvoren. Bez rezervacije, umorni, gladni i pomalo očajni, pitali smo imaju li mjesta. Pogled domara rekao je sve. Ali, kao i svaka dobra planinarska priča, i ova ima sretan preokret – pustili su nas da ostanemo. Dobili smo svoje mjesto u blagovaoni, na podu, između stolica i sušara za čarape. Luksuzan apartman s pogledom na cipele.

Spavanje je bilo, recimo, iskustveno. Pod tvrd kao planina, vreća za spavanje tanka kao političko obećanje, a netko je hrkao kao da najavljuje snježnu lavinu.

Jutarnji pokret, ferata i vrh

Ujutro, nakon kave koja je imala više karaktera nego većina ljudi koje poznajem, krenuli smo prema ferati. Sauleck nas je dočekao u punom sjaju – ogromna stijena koja izgleda kao da je netko namjerno osmislio najizazovniji mogući uspon za mamurne ljude.

Ferata na Saulecku nije šala. Počinje relativno pristojno, taman toliko da pomisliš: „Ma ovo nije strašno.“ A onda priroda odluči pokazati svoje lice. Odjednom si na okomitoj stijeni, prsti se drže za metalni klin veličine olovke, a noge drhte kao da plešu na remixu potresa. Pogledaš dolje i vidiš krajolik koji bi bio predivan… da nisi upravo dvjesto metara iznad njega.

Uspon traje vječno. Ili barem tako izgleda dok ti mozak pokušava odlučiti što je gore – visina ili činjenica da si ovo nazvao „odmorom“. I unatoč svemu, uživali smo u svakom trenutku tog izazova.

Kad smo napokon stigli na vrh, osjećaj je bio nevjerojatan. Säuleck, visoki 3.086 metara u Visokim Turama, dočekao nas je svojim križem i upisnom kutijom. Pogled s vrha pruža se prema obližnjim veličanstvenim vrhovima kao što su Ankogel, Hochalmspitze i Reißeck. Planine i oblaci širili su se kao da smo zakoračili u razglednicu.

Ritualno fotografiranje na vrhu počinje – osmijesi su tu, ali i umor. Netko fura selfie, netko krade zalogaj čokolade, a netko samo sjedi i upija veličanstveni pogled, razmišljajući o ovom „hobiju“ s laganim smiješkom.

Vrh je doista raj za oči, pakao za noge, ali upravo to ga čini nezaboravnim. Svaka kap znoja i svaki drhtaj u nogama bili su dio iskustva koje ćemo dugo pamtiti.osvojio svijet, a treći samo sjedi i bulji u daljinu, vjerojatno pokušavajući procesuirati zašto mu je ovo „hobi“.

Spust, ledeni potok i planinarsko prosvjetljenje

Spust je, naravno, bio još jedna avantura. Koljena su protestirala, a gravitacija je radila prekovremeno. Kad smo napokon došli do doline, dočekao nas je alpski potok – hladan, bistar i okrutan. Kupanje u njemu bilo je kao resetiranje cijelog sustava: prvo šok, pa psovka, pa nirvana.

Tišina u autu i smisao života

Na povratku, u autu, bilo je tiho. Svi su izgledali kao da su upravo preživjeli reality show „Preživi Sauleck“. Umor, smrad i tišina – savršena kombinacija za uspomenu.

Ipak, negdje duboko u svima nama gorjela je ona mala iskra ponosa. Jer kad te planina izmlati, a ti se i dalje smiješ – znaš da si planinar.
Ili jednostavno lud.
Vjerojatno oboje