Peca – uspon bez plana, ali s čajem

Sve je počelo kao i obično: “Mogli bi sutra nekud.”
A onda: “Mogli bi na Pecu.”
I to je bilo to. Plan bez plana, ali najbolji su baš takvi.

Po mraku do doma pod Pecom

Auto smo parkirali po mrklom mraku. Samo tišina i povremeni šum koji te natjera da pogledaš preko ramena – čisto da provjeriš je li to stvarno bila samo grana.
Krenuli smo prema domu pod Pecom (Dom na Peci, 1665 m) i uskoro se počelo daniti. Zrak svjež, mirisi šume jaki, a mi polako budimo i noge i mozak.
Na svakom zavoju – pogled koji tjera da zastaneš i kažeš: “Ček, ovo moram slikati.” Nakon treće fotke shvatiš da ćeš doma imati 200 identičnih, ali to te ne sprječava da slikaš još.

Snijeg usred ljeta? Zašto ne

Znali smo da je preko noći pao snijeg. Da, snijeg. Kalendarski još ljeto, ali Peca je jasno pokazala tko ovdje stvarno vodi glavnu riječ. Staza je bila prekrivena tankim bijelim pokrivačem snijega, a pogled prema Kamniškim Alpama doslovno je oduzimao dah. Nitko prije nas nije kročio tim putem taj dan – prvi tragovi u snijegu bili su naši.
Osjećaj da otvaraš sezonu snijega dok ostatak svijeta još nosi kratke rukave bio je… hebeno dobar.

Na vrhu – vjetar, čaj i malo mudrosti

Sam vrh Kordeževe glave (2125 m) dočekao nas je vjetrom koji bi mogao rušiti krovove.
Srećom, našli smo zaklon odmah ispod vrha, taman dovoljno velik da se sakrijemo, izvadimo termosicu i nazdravimo čajem.
Pogled? Sve strane, od Kamniških Alp do okolnih brda. Jak vjetar, nula drame, ali dovoljno da shvatiš kako planina ne pita za tvoje planove.
Kratko zadržavanje, par fotki za dokaz da nismo poludjeli, pa polako natrag prema domu.

Spust i susret s legendom

Spust je išao lakše, iako su koljena protestirala svaki korak.
Na putu prema autu svratili smo do Votline kralja Matjaža – legendarne špilje u kojoj kralj još uvijek spava i čeka bolje dane. Mi smo više čekali ručak, ali mistika je bila tu.

Kad misliš da je dosta – ferata

Po povratku do auta izgovorene su čuvene riječi: “Imamo još vremena.”
I tako smo završili na ferati Mučevo. Zašto ne dodati malo čelika i visine u dan koji je već imao snijeg, vjetar i legendu?
Stijena, žica, noge koje više ne znaju jesu li umorne ili uzbuđene, i onaj trenutak kad pomisliš: “Ako sad prokliznem, barem će biti dobra priča.”
Smijeh, adrenalin i pogled koji te podsjeti zašto ovo sve radiš.

Ručak i zaključak

Kad smo se konačno spustili, ručak je imao okus čistog savršenstva.
Umorni, ali sretniji nego ujutro kad smo krenuli, i puni priča koje ćemo vjerojatno preuveličati već idući put kad ih prepričavamo.