Put kroz Turski žljeb: zimski izazov prema Turskoj gori

Rano jutro u Logarskoj dolini uvijek ima posebnu tišinu – onu koju narušava tek škripa snijega pod gojzericama i blagi udar cepina o zaleđenu stijenu. Krenuli smo još po mraku, iz Doma planincev, prema Okrešlju. Zima je bila ozbiljna, no raspoloženje u ekipi više nego proljetno. Na nebu bez zvijezda, svjetla čeonih lampi bila su jedina vodilja dok su koraci odzvanjali u ledenoj dolini.

Uspon do Okrešlja

Put prema Okrešlju dobro je utaban, ali ovoga puta snijeg je bio škripav, dubok, a na dijelovima zaleđen. Iznad slapa Rinke staza je kombinacija snijega i leda – oprez je bio nužan. Kad smo stigli do doma na Okrešlju, kratki odmor bio je dobrodošao. Ispred nas, pod prvim zrakama svjetla, uzdizao se ulaz u Turski žljeb – impozantan i pomalo zastrašujući, sav u sjeni i ledu.

Unatoč zimskim uvjetima, atmosfera je bila vedra. Zrak je bio tih, hladan i čist, a iznad nas nebo bez oblaka, najavljujući da će dan gore na visini biti čaroban.

Turski žljeb – test suradnje i strpljenja

Do ulaza u Turski žljeb snijeg je bio više-manje kompaktan, ali mjestimično smo propadali do koljena. Uspon kroz žljeb zahtijeva koncentraciju i dobru koordinaciju ekipe. Na nekim mjestima bilo je potrebno rezati stepenice, na drugima tražiti stabilan oslonac na tvrdom snijegu ili ledu.

Timska suradnja bila je ključna – svatko je imao svoj zadatak, a povjerenje u partnera značilo je sigurnost i napredak. Iako je bilo naporno, svaki metar visine donosio je nagradu: pogled unazad prema dolini koja je sve više tonula u bijelu maglu.

Izlazak iz žljeba bio je trenutak za pamćenje. Pred nama su se otvorili pogledi na okolne vrhove — od Brane do Rinka – a ispod nas more oblaka. Planina je opet bila samo naša. U tim trenucima tišina je gotovo sveta — čuje se samo vjetar, disanje i ritam srca.

Od žljeba do vrha Turske gore

Mnogi misle da je najteži dio uspona upravo Turski žljeb, no pravi izazov tek slijedi. Odsjek od žljeba do vrha Turske gore bio je zeznut – dijelom stjenovit, dijelom zaleđen, s mjestima gdje se snijeg iznenada urušavao pod nogama. Ispod nas – ništa osim oblaka i slutnje duboke doline.

Na pojedinim dijelovima trebalo je penjati po kombinaciji stijene i leda, uz osiguranje i pažnju na svaki pokret. No svaki napor imao je smisla. Kad smo konačno izašli na vrh, hladan vjetar nas je dočekao oštro, ali pogled je bio nagrada koja briše sav umor.

Na vrhu svijeta – makar na trenutak

S vrha Turske gore (2251 m) pogled puca prema Kamniškom sedlu, Rinkama, Skuti i Grintovcu. Sve u blistavom zimskom ruhu, dok se dolina pod nama gubi u oblacima. Osjećaj da si iznad svega – doslovno i duhovno – teško je opisati riječima. Kratko smo se zadržali, koliko su vjetar i hladnoća dopuštali, tek da udahnemo taj trenutak i zabilježimo ga u sjećanje.

Povratak kroz sjenu

Silazak istim putem nije bio ništa lakši. U žljebu sunca nema, a kad ti se ruke nekoliko puta zalupe o snijeg dok se spuštaš po ledu, zima se osjeti u kostima. Strpljivo i polako, jedan po jedan, vraćali smo se prema Okrešlju.

Kad smo napokon ponovno zakoračili na utabani snijeg ispod slapa, osmijesi su se vratili na lica. Planina nas je pustila – i to bez ogrebotine. U Domu planincev dočekala nas je topla atmosfera i zaslužena pivica. Krug je bio zatvoren.

Umorni, ali sretni, vraćali smo se kući, noseći sa sobom još jedno zimsko poglavlje koje će se dugo prepričavati – o ledu, oblacima i planini koja je opet bila samo naša.