Monte Rosa – tri i pol vrha, pizza na 4554 i ostalo

Na Monte Rosu krenuli smo s planom, kao što to obično biva prije planinarskih tura. Kod kuće sve izgleda prilično jednostavno: znaš gdje ideš, znaš koji su ciljevi, znaš kada treba krenuti i kada bi se otprilike trebalo vratiti. Onda stigneš na planinu i shvatiš da plan zapravo služi više kao prijedlog nego kao čvrst dogovor.

Ovaj put imali smo malo svega. Kišu čim smo stigli u Alagnu Valsesiju, snijeg kad smo se već popeli visoko, sunce koje se pojavilo baš onda kada nam je trebalo, jak vjetar na više od 4000 metara, gotovo devet sati provedena iznad te visine, tri popeta vrha i jedan koji je ostao šezdesetak metara ispod vrha. A usput smo stigli pojesti i pizzu na 4554 metra.

Zato smo se na kraju složili da možemo računati tri i pol vrha. Nije baš službena planinarska kategorija, ali nama je sasvim dobro zvučala.

Kiša za početak

Iz Hrvatske smo krenuli kasno navečer. Pred nama je bila cijela noć vožnje prema Italiji, a cilj je bio Alagna Valsesia, mjesto iz kojeg smo planirali krenuti prema Monte Rosi. U Sloveniji nas je dočekala jaka kiša pa smo dobrim dijelom puta više gledali u brisače nego kroz prednje staklo. Nakon cijele noći vožnje nije baš trebalo puno da se zapitamo je li ovo stvarno najbolji trenutak za odlazak u planinu.

Kako smo ušli u Italiju, vrijeme se počelo popravljati. Kiša je prestala, nebo se otvorilo i raspoloženje u autu odmah je poraslo. Već smo pomislili da smo najgore prošli i da bi nas Alagna mogla dočekati s barem malo sunca.

Naravno da nije.

Kad smo stigli, ponovno nas je dočekala kiša.

Nakon svega toga nismo bili posebno motivirani stajati na parkingu i promatrati kako pada, pa smo pronašli mjesto gdje smo se mogli presvući, izvukli stvari iz auta i brzo se dogovorili da idemo prema gore. Cilj za taj dan bio je doći do Punta Indren, na oko 3275 metara, krajnje stanice žičare i početka ozbiljnijeg visokogorskog dijela ture.

Iz Alagne se prema Monte Rosi uspinje žičarama preko Pianalunge i Passo dei Salatija, a zatim posljednjim segmentom do Punta Indrena. Kad smo pokupili ruksake i krenuli prema donjoj stanici, bilo je malo neobično što smo išli gotovo sami. Nije bilo uobičajene gužve, nitko nije posebno žurio prema žičari i na trenutak smo se počeli pitati znaju li svi ostali nešto što mi još nismo shvatili. Nakon svega što smo vidjeli s vremenom, nije bilo nemoguće da su ljudi jednostavno procijenili da je pametnije pričekati. Mi smo već bili tamo, pa smo odlučili vjerovati vlastitoj procjeni i krenuti. Uostalom, možda su svi ostali samo bili pametniji i još spavali, a mi smo došli provjeriti kako izgleda Monte Rosa po kiši.

Prvu žičaru riješili smo bez problema, a zatim se nastavili dizati prema Passo dei Salatiju. Kiša je i dalje padala, a što smo bili više, to smo se više nadali da će se pretvoriti u snijeg. Na toj visini snijeg nekako ima više smisla.

Na Passo dei Salatiju ostali smo neko vrijeme i počeli proučavati prognozu. Gledali smo je ozbiljno, zatim još jednom, pa još jednom, kao da će se vrijeme promijeniti ako dovoljno dugo gledamo u ekran. Pisalo je da bi se trebalo razvedriti, pa smo uz kavicu, razgovor i povremeno gledanje prema nebu odlučili pričekati.

Na sreću, nije trebalo čekati predugo.

Prije popodnevne pauze žičare krenuli smo prema Punta Indrenu. Na oko 3275 metara dočekao nas je snijeg i to je, nakon svega, bila sasvim dobra vijest. Napokon smo dobili malo zimskog ugođaja koji smo i očekivali na Monte Rosi.

Već nakon što smo izašli iz zadnje žičare, počeli smo susretati ekipe koje su se spuštale prema dolje. Bilo je među njima i onih koji su prethodnih dana pokušavali izaći na vrhove, ali ih je loše vrijeme zaustavilo. Snijeg, magla i vjetar nisu im ostavili puno prostora za izbor, pa su se sada vraćali prema dolini. Neki su izgledali poprilično umorno i pomalo razočarano, što je bilo potpuno razumljivo nakon nekoliko dana čekanja na bolje uvjete. Nama je, s druge strane, to bilo dobar znak da smo ipak pogodili pravi trenutak za polazak. Vrijeme se konačno počelo otvarati i činilo se da bi ovaj put moglo biti nešto od našeg plana

Mokra stijena i put prema Gnifettiju

Od Punta Indrena trebalo je nastaviti prema Capanni Gnifetti. Postoji jednostavnija varijanta preko Mantove, ali nas je više privukao direktniji prolaz preko stijene. Voda se slijevala niz stijenu, sve je bilo mokro i sklisko, a ljudi koji su se spuštali usput su nam govorili da je gore i led. Nije baš informacija koja čovjeku posebno podigne samopouzdanje prije ulaska u takav teren.

Ipak, nismo došli tražiti najudobniju opciju. Stijenu smo prošli bez većih problema. Bilo je mokro i klizavo, ali ekipa je iskusna i svi smo znali da treba samo usporiti, paziti na korak i ne pokušavati biti brži nego što uvjeti dopuštaju.

Nakon stijene izašli smo na ledenjak i nastavili prema Gnifettiju. U početku smo hodali kroz maglu, vidljivost nije bila posebno dobra i sve je izgledalo prilično sivo. Nakon nekog vremena kroz maglu se počeo nazirati dom, a baš tada vrijeme se počelo otvarati.

Sunce se polako probijalo kroz oblake, a mi smo odmah zaključili da tu ipak nije riječ o slučajnosti. S nama je bila Sunčana. Kad već nosiš takvo ime, red je da malo i odradiš posao. Vedrila je usput, a Monte Rosa je, na sreću, surađivala.

Kako smo se približavali domu, snijeg i sunce napravili su prizor potpuno drugačijim od onoga što smo gledali nekoliko sati ranije. Nakon kiše u Alagni to je izgledalo gotovo nestvarno. Naravno, odmah je krenulo fotografiranje, jer takav prizor jednostavno nije bilo moguće pustiti da prođe bez nekoliko desetaka fotografija koje ćemo kasnije još jednom pregledavati.

Capanna Gnifetti nalazi se na 3647 metara i jedno je od glavnih polazišta za uspone prema visokim vrhovima Monte Rose. U domu smo se prijavili, smjestili stvari i pogledali sobu. Osam kreveta, malo prostora i privatnost taman tolika da znaš što se događa u sobi i kad se nitko ne trudi biti posebno glasan.

Ali nismo došli na wellness.

Ostavili smo višak stvari i odmah krenuli na aklimatizaciju. Iznad doma dogovorili smo naveze, ponovili kako se radi sidrište u snijegu i prošli nekoliko važnih stvari koje je uvijek dobro imati svježe u glavi prije nego što ih stvarno zatrebaš. Posebno smo ponovili i ono što već znamo – da ledni vijak nije baš od velike koristi ako ga pokušavaš zabiti u gnjili snijeg ili loš led. U takvom slučaju više se oslanjaš na optimizam nego na fiziku.

Nakon aklimatizacije vratili smo se u dom na večeru. Hrana je, s obzirom na to gdje se nalazimo, bila sasvim dobra. U visokogorskom domu čovjek ionako nema posebno velike zahtjeve. Ako je toplo, konkretno i ne moraš sam kuhati, već si zadovoljan.

Nakon večere još malo razgovora i šale, a zatim priprema opreme za ranojutarnji polazak. Sve treba biti spremno unaprijed jer u tri ujutro nije idealno vrijeme za traženje rukavica, baterija ili bilo čega drugog što si navečer sasvim sigurno stavio „negdje na sigurno“.

Plan je bio ambiciozan.

Buđenje u tri.

Noćni uspon prema vrhovima

U tri ustajemo, doručkujemo, punimo termosice toplim čajem i skupljamo opremu. Nema puno priče i sve ide relativno brzo. Spuštamo se prema ledenjaku i uskoro krećemo prema gore.

Iako smo krenuli dosta rano, ispred nas već ima drugih naveza. Ispada da ipak nismo jedini kojima je tri ujutro sasvim dobro vrijeme za početak planinarskog dana.

Pod svjetlima naglavnih lampi polako dobivamo visinu. U mraku se vidi samo nekoliko metara ispred sebe, pa se držimo naveze, pratimo teren i pazimo na pukotine i snježne mostove. Nakon nekog vremena hodanje poprimi svoj ritam i više ne razmišljaš o tome koliko još ima do cilja, nego samo održavaš korak i pratiš teren ispred sebe.

Kako se penjemo, počinju jači udari vjetra. Hladnoća postaje sve ozbiljnija, a svi pomalo čekamo da se konačno pojavi sunce.

Nakon što smo prešli 4000 metara, visina se počela osjećati. Vidjeli smo nekoliko naveza koje su se vraćale prema dolje. Vodiči su svoje ljude spuštali, a neki su izgledali toliko omamljeno da smo se pitali koliko su u tom trenutku uopće svjesni gdje se nalaze. To je bio dobar podsjetnik da na toj visini nema puno prostora za ignoriranje simptoma i da planina vrlo brzo pokaže tko je u dobroj formi, a tko je pretjerao.

Kod nas je, srećom, sve išlo dobro. Tempo je bio dobar, svi smo držali svoj ritam i polako se približavali vrhovima koje smo planirali obići.

Prvi je bio Zumsteinspitze, visok 4563 metra. Kad se konačno razdanilo, ugledali smo ga pred sobom, a lijevo dolje u daljini pojavio se Matterhorn. Sunce je osvijetlilo okolne vrhove, nebo se potpuno otvorilo i odjednom je sve izgledalo puno smislenije nego nekoliko sati ranije.

Kako smo se približavali završnom dijelu Zumsteinspitzea, postajalo je jasno da neće biti baš jednostavno. Udari vjetra bili su sve jači i na otvorenom terenu počeli su nas ozbiljno bacati. Tada je postalo jasno da će se morati donijeti odluka.

Bili smo otprilike šezdesetak metara od vrha. I upravo je zato bilo teško okrenuti se. Kad si toliko blizu, tih šezdeset metara izgleda kao gotovo ništa. Ali na toj visini i u takvom vjetru to je ipak sasvim dovoljno prostora za problem.

Okrenuli smo se.

Nije bila laka odluka, ali bila je ispravna. Nije nam se žurilo dokazivati ništa ni sebi ni planini. Zumsteinspitze je ostao tamo gdje će biti i sljedeći put, pa smo odlučili da ćemo mu se vratiti kada uvjeti budu bolji.

Nama je to već bio prvi dio našeg budućeg „tri i pol vrha“ rezultata.

Signalkuppe i pizza na 4554 metra

Nastavili smo prema Signalkuppe, odnosno Punta Gnifetti, visokom 4554 metra. Na vrhu se nalazi Capanna Regina Margherita, najviši planinarski dom u Europi.

Do vrha smo stigli relativno brzo i bez većih problema, ali vjetar je i dalje bio jak. Nije bilo baš mnogo želje za dugim stajanjem vani pa smo vrlo brzo ušli u dom. Toplina i čaj odmah su popravili raspoloženje, a onda se otvorilo pitanje hrane.

Netko je naručio pizzu.

Na 4554 metra.

Kad već imaš priliku jesti pizzu na takvoj visini, ne pitaš previše je li to razumna odluka. Jednostavno naručiš. Pizza nije bila velika i nije bila ni posebno jeftina, ali mjesto na kojem je jedeš jednostavno je bilo dovoljno posebno da to više nije bilo važno.

Ipak, visina je već ozbiljno uzimala svoj danak. Neki nisu uspjeli pojesti ni cijelu. Kad na 4554 metra ne možeš dovršiti pizzu, jasno je da je tijelo počelo donositi odluke bez konzultacije s ostatkom ekipe.

Nakon dužeg odmora, zagrijavanja i fotografiranja krenuli smo dalje prema Balmenhornu.

Balmenhorn je visok 4167 metara, a na njemu se nalaze bivak Felice Giordano i poznati kip Krista Vrhova. Iako nije dominantan vrh poput Signalkuppea, vrlo je prepoznatljiv dio ove ture i jedan od zanimljivih ciljeva na povratku.

Unatoč umoru od visine i višesatnog hodanja, do Balmenhorna smo stigli bez većih problema. Vrijeme je bilo odlično, sunce je grijalo, pogledi su bili sjajni, a vjetar nas je i dalje podsjećao da se nalazimo iznad 4000 metara.

Na završni dio prema vrhu ide se preko stijene, pa smo neko vrijeme čekali. Dok su jedni penjali, ostali su gledali prema posljednjem cilju.

Piramida Vincent.

Zadnji vrh i dugi spust

Piramida Vincent visoka je 4215 metara i jedan je od poznatih četiritisućnjaka Monte Rose. Do nje od Balmenhorna vodi uska i dosta zahtjevna dionica pa je trebalo biti posebno koncentriran, pogotovo zato što je sunce tijekom dana omekšalo snijeg.

Ujutro je teren bio tvrd i zaleđen, a sada se već počeo mijenjati. Povremeno bi noga propala dublje nego što očekuješ i odmah bi te podsjetila da se uvjeti tijekom dana neprestano mijenjaju. Nakon tolikih sati na visini više nije bilo mjesta za autopilot.

Ali i Piramidu Vincent smo riješili.

Time smo završili vršni dio dana i krenuli prema dolje.

Tu se počelo osjećati sve ono što se tijekom uspona nekako zanemari. Iza nas je bilo gotovo devet sati iznad 4000 metara, nismo jeli ni pili koliko smo trebali, noge su već bile teške, a sunce je sada pržilo. Jutarnja hladnoća činila se kao neka davna uspomena.

Spust je na papiru jednostavan. Ideš prema dolje i trebalo bi biti lakše. U stvarnosti, nakon tolikog vremena na nogama treba biti jednako pažljiv kao i na usponu. Snijeg je omekšao, koncentracija pada, a dom koji vidiš u daljini nikako da postane dovoljno blizu.

U jednom trenutku imaš osjećaj da se dom pomiče zajedno s tobom.

Zato smo usporili koliko je trebalo i pazili jedni na druge. Nije bilo potrebe za žurbom, pogotovo nakon svega što smo već odradili. Na kraju smo se svi bez problema spustili do doma.

Tek tada smo zapravo shvatili koliko smo umorni.

Ostavili smo opremu, osvježili se, nešto pojeli i nadoknadili dio izgubljene energije. Nakon toga napokon malo odmora.

Bili smo zadovoljni.

Cilj je ostvaren.

Ekipa na kraju dana

Do večere smo vrijeme kratili uz pivicu, kartanje i zezanciju. Neki su čak uspjeli i malo odspavati, što je nakon takvog dana bila sasvim opravdana aktivnost.

Na ovakvoj turi posebno se vidi koliko znači dobra ekipa. Poznajemo se dugi niz godina i prošli smo zajedno dosta toga, pa nije bilo potrebe za velikim objašnjavanjem. Svatko zna svoj ritam, zna kada treba stati i zna kada treba pomoći.

To je možda i najvažniji dio cijele priče. Vrhovi su cilj zbog kojeg kreneš, ali ekipa je ono što nosi cijeli dan. Kad netko uspori, usporimo svi. Kad nekome nešto treba, riješi se. A kad sve prođe, uvijek ostane dovoljno energije da se nekoga malo zeza zbog neke sitnice iz dana.

Nakon večere više nije trebalo puno govoriti. Svi smo vrlo brzo zaspali.

Odlučili smo da se drugi dan vraćamo kući.

Cilj je ostvaren.

Zadnji pogled na Monte Rosu

Jutro je bilo hladno i sunčano, savršeno za povratak. Spustili smo se preko Mantove i nastavili prema Punta Indrenu. Bilo je lijepo ponovno gledati teren kojim smo nekoliko dana ranije prolazili u potpuno drugačijim uvjetima.

Prvi put kiša, magla i mokra stijena, a sada sunce, plavo nebo i snijeg. Kao da smo došli na neku drugu planinu.

Žičarom smo se spustili u Alagnu Valsesiju, mjesto iz kojeg smo krenuli. Nakon nekoliko dana na ledenjaku i visini, povratak među kuće, ceste i ljude djelovao je pomalo čudno. Obična kava na terasi odjednom izgleda kao vrlo ozbiljan luksuz.

Malo smo prošetali gradom, protegnuli noge i polako se vratili u civilizacijski način razmišljanja. Nije dugo trajalo prije nego što smo opet bili u autu i na putu prema Hrvatskoj.

Mijenjali smo se za volanom, stali kod Lago di Garda, nastavili prema Sloveniji, tamo ručali i onda odradili posljednji dio puta.

Kasno navečer stigli smo kući.

Umorni, zadovoljni i s glavama još uvijek negdje gore, među vrhovima i ledenjacima.

Tri i pol vrha

Kad sve zbrojimo, Monte Rosa nam je ponudila upravo ono zbog čega i odlazimo u planine. Nije bilo idealnog vremena i nije sve išlo po planu. Bilo je kiše, snijega, magle, hladnoće i vjetra. Bilo je nekoliko odluka koje nije bilo lako donijeti, a jedna od njih bila je i ona da se okrenemo kada smo bili nadomak Zumsteinspitzea.

Ali bilo je i sunca, svježeg snijega, prekrasnih pogleda, ledenjaka i onog posebnog osjećaja koji dobiješ kada se na više od 4000 metara okreneš oko sebe i shvatiš koliko je sve oko tebe veliko, a ti zapravo prilično mali.

Bila je i pizza na 4554 metra. Nije bila najbolja pizza koju smo ikada pojeli, ali je imala vjerojatno najbolji pogled od svih koje smo do sada probali.

Najvažnije od svega, bila je dobra ekipa. Složna, kompaktna, izdržljiva i spremna pomoći kad treba. Ljudi s kojima se poznaješ godinama i s kojima možeš provesti dane iznad 4000 metara, biti umoran do kraja, a onda još pronaći dovoljno energije za pivicu, kartanje i zezanciju.

Hvala cijeloj ekipi koja je bila dio ove priče. Na složnosti, strpljenju, dobroj atmosferi i svim onim malim stvarima koje na ovakvom putu naprave najveću razliku.