Računi su poravnati – Risnjak i Dalibor, 1 : 1.

Postoje planinarski izleti koje pamtiš po pogledu, a postoje oni koje pamtiš po lekcijama.

Zadnji pokušaj bio je… zanimljiv. Mala grupa, zima, snijeg, led i kombinacija opreme koja je varirala od “spreman za Alpe” do “vidjet ćemo kako ide”.

Neki su imali dereze koje su stvarno bile dereze.
Neki su imali dereze koje su više bile filozofski koncept.
A cepin… pa, recimo da nije svima bio prijatelj.

Rezultat?

Podjela ekipe na one koji nastavljaju i one koji zaključuju da je i ovo sasvim solidan izlet.
I realno – bio je. Samo ne dovršen.

Risnjak 1 : 0 Dalibor

Revanš je bio neminovan.

Opet ista priča – Crni Lug, mala ekipa, ali ovaj put bez snijega i bez iluzija. Proljetni dan, sunce taman koliko treba, temperatura savršena. Onaj tip dana kad ti je jasno da, ako danas ne uživaš, problem nije u planini.

Kreće se s parkirališta, lagano prema kiosku, pa makadam. Službeni opis kaže: “nakon otprilike sat vremena hoda”. U praksi to znači: nakon sat vremena hodanja, dva kraća stajanja i jednog “čekaj da nešto izvadim iz ruksaka”.

Makadam je onaj dio gdje svi još glume da je ovo lagano. Razgovor teče, tempo je optimističan, a nitko još ne spominje koljena.

Negdje nakon tog “laganog” dijela dolazi skretanje na pješačku stazu. I tu počinje stvarni uspon.

Ništa dramatično, ali dovoljno da shvatiš da si došao planinariti, a ne šetati. Staza ide kroz šumu, visoku i gustu, s onim savršenim hladom zbog kojeg zaboraviš da je vani zapravo toplo.

I onda dolazi Vučja jama.

140 metara dubine i 0 metara želje da provjeriš što je dolje. Kratko stajanje, pogled i kolektivna odluka da je puno pametnije nastaviti dalje nego razmišljati o gravitaciji.

Put dalje vodi kroz šumu koja nosi tragove ledene kiše od prije nekoliko godina. Službeni opis to lijepo kaže “ostaci prirodne katastrofe”. U prijevodu – vidiš da je priroda ovdje gazda i da se ne šali.

Ali staza je uređena, prohodna i zapravo jako ugodna. Povremeno se otvore pogledi na okolne vrhove, taman toliko da te podsjete gdje si.

Negdje usput nailaziš i na krški izvor. Idealno mjesto za kratki predah i razmišljanje kako voda uspije pronaći put kroz sve te pukotine, dok ti pokušavaš pronaći ravniji korak uzbrdo.

Prolazak pored stare lugarnice daje malo onaj “napušteno mjesto u šumi” vibe, ali ne zadržavaš se dugo. Staza dalje vodi prema križanju s Moravečkom stazom, a onda kreće završni dio prema Schlosserovom domu.

Serpentine, lagano uvijanje, i evo te gore.

Dom je zatvoren, tih i pomalo tužan, ali priča se da bi obnova mogla krenuti. I to je dovoljno da sjedneš ispred, pojedeš nešto i malo produžiš pauzu uz standardno opravdanje: “treba skupiti snagu”.

A onda – zadnji dio.

Kratko, strmo i konkretno. Klekovina, pa kamenjar, pa sajla. Ništa strašno, ali dovoljno da te podsjeti da vrh nije poklonjen.

I upravo tu vidiš razliku između prvog i drugog pokušaja.
Nema nesigurnosti. Nema improvizacije. Nema opreme koja “možda radi”. Samo koncentracija i korak.

I onda. Vrh.

Kamenit, prepoznatljiv, s onim metalnim “volanom” koji izgleda kao da možeš parkirati planinu. Pogled na sve strane – more, otoci, planine, sve u jednom kadru.

I tišina. Kratka, ali stvarna.

I naravno – pivica.

Jer možeš ti pričati o prirodi, filozofiji i pogledima koliko hoćeš, ali hladno pivo na vrhu ima jednu posebnu dimenziju. To nije piće. To je nagrada. To je potvrda da si ovaj put odradio kako treba.

A onda – pametna odluka.
Natrag ne idemo istim putem.

Spust ide preko Medvjeđih vrata, jer ako već radiš revanš, radiš ga kako treba. Kružno. Malo avanture, malo promjene, i osjećaj da nisi samo “otišao i vratio se”, nego zaokružio priču.

Silazak tim putem donosi novu perspektivu. Drugačiji teren, drugačiji ritam, ali ista stvar – uživanje. Koljena se jave, naravno, jer to im je posao, ali ništa dramatično.

Mala grupa, savršen dan, bez snijega, bez borbe.
Samo čisto uživanje.

I tako je revanš zaključen.

Prvi put imali smo lekciju o opremi, uvjetima i realnosti. Drugi put je bilo planinarenje kakvo treba biti.

Rezultat?
Risnjak 1 : 1 Dalibor.

I ovaj put nema nikakve dileme.
Ali poznavajući nas – ovo nije kraj.